U svojem predavanju na temu „Selo u hrvatskoj književnosti“ održanom 1914. godine u Rijeci, Joza se Ivakić obratio nazočnima sljedećim rečenicama:

- Al' hajdemo, gospodo, u slavonsko selo! Evo, mi se primičemo…

Raširio se prostrani sokak, po sredini krcat prašinom, a sa strana obrastao zelenom travom i okićen čitavim nizom golemih dudova – raširio se, kao da hoće pokazati, da svakoga dobroćudno prima u okrilje svoje…

Ej, široki slavonski sokače!

Ta rečenica, poklik izravnoga obraćanja slavonskome sokaku – ovogodišnja je tema priredbe Svečanog otvorenja 46. Vinkovačkih jeseni.

Opisivati selo i seoske ljude voljeli su mnogi pisci, a ovaj će scenarij „oživjeti“ pisce Vinkovčane: Josipa i Ivana Kozarca, Jozu Ivakića, zatim Josipa Kosora, Meštrovićeva zemljaka, koji je odgojen u Slavoniji. Čut će se i glas pučkog pisca I. Jemrića – Rusa, čije je djelo, u svojoj jednostavnosti dojmljivo i zbog toga što ima svevremensko značenje.

Uz temu sokak idu i bećarci, jednostavne pismice o povijesti, događajima, voljbi i mržnji, irošenju, čekanju i sastancima, o inočama… a o svemu tome pričalo se na sokacima. Pučki je pjesnik rekao:

Kad bi mali sokaci pričali,

velike bi tajne otkrivali.